Prije nego smo uopće krenuli u konjogojstvo željeli smo dobiti što više informacija od iskusnih konjogojaca. Naša potraga dovela nas je do gospodina Miroslava Habera, u Rovinj. Ovaj stariji gospodin je živa enciklopedija konjogojstva. U razgovor sa njim posebno nas je zainteresirala priča o husarima i njihovom posebnom odnosu sa konjem. Husarska škola jahanja sastojala se u prvom redu u postizanju posebnog odnosa jahača i konja. Jahač bi mjesecima, prije negoli bi uopće zajahao, razvijao svoj odnos sa konjem. Svaki dan trčao bi pored konja oponašajući prvo kretnje njegovih prednjih nogu, a zatim i kretnje stražnjih nogu trčeći unazad. Za vrijeme tih vježbi učio je da je glavna kontrola točka na konju njegov greben. Trčeći pored konja i držeći ga jednim prstom za greben, naučio bi kontrolirati njegove kretnje i skretanja. Tek nakon svih tih vježbi, husar bi zajahao svoga konja.
Posebno je bitno reći da stvaranjem takvog odnosa sa konjem stvaramo jedinstveni organizam jahača i konja, a ne konja koji se kreće zbog prisile jahača.
Čuvši te priče, odluka o imenu budućeg kluba već tada je bila donesena.

Ako vas zanima nešto više o husarima, nastavite čitati.

HUSARI

Husari su bili laka konjica koja se razvila tijekom ratova s Turcima u Hrvatskoj i Ugarskoj tijekom 15. i 16. stoljeća. Husari su bili ustrojeni u manje skupine i banderije koji su služile na granici s Osmanskim Carstvom. Tijekom 17. stoljeća sudjeluju u Tridesetogodišnjem ratu u Europi i ratovima za oslobođenje od Osmanlija. Nakon ustrojavanja stajaće carske vojske i regularnih pukovnija potkraj 17. i početkom 18. stoljeća na red je došla i Vojna krajina. Poznavajući tradiciju i borbenu vrijednost husara u Hrvatskoj Dvorsko ratno vijeće u Beču odlučilo je i u Vojnoj krajini ustrojiti regularne husarske krajiške pukovnije.

Reformom Vojne krajine sredinom 18. stoljeća osim pješačkih ustrojene su i četiri konjaničke husarske pukovnije. Njihov ustroj odgovarao je preustroju i reorganizaciji Vojne krajine u četiri generalata: Varaždinski, Karlovački, Banski i Slavonski. Odlučeno je da se u svakom od četiri navedena generalata unovači i podigne po jedna husarska pukovnija. Njihov ustroj bio je jednak ustroju regularnih husarskih pukovnija carske vojske, ali je broj eskadrona varirao ovisno o veličini i bogatstvu područja na kojem je pukovnija novačena. Naime, u husarima su služili samo članovi imućnih i uglednih krajiških obitelji koje su mogle nabaviti i prehranjivati jahaćeg konja. Stoga je broj husara u odnosu na pješake bio malen, a husarske pukovnije brojale su od 300 do 600, a u iznimnim slučajevima i 800 konjanika.

Tijekom reformi prva konjanička pukovnija ustrojena u Vojnoj krajini bila je Karlovačka husarska pukovnija iz godine 1746. Njezino osnivanje potaknuo je general topništva princ von Hildburghausen, a u početku je bila ustrojena od četiri eskadrona. Svaki eskadron imao je dvije satnije, svaka sa 100 konjanika, te je tako čitava pukovnija brojala 800 husara. Pukovnija je novačena na području četiri pješačke krajiške pukovnije Karlovačkog generalata: Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske.

Sjedište husarske pukovnije isprva je bilo u Gračacu, a potom je preseljeno u Karlovac. Na početku Sedmogodišnjeg rata godine 1756. pukovnija je izgubila dva eskadrona pa su u rat otišla samo preostala dva ustrojena eskadrona. Na kraju rata 1762. ustroj je povećan na tri eskadrona. Po jedan eskadron novačen je na području Ličke i Otočke pješačke krajiške pukovnije, a Ogulinska i Slunjska krajiška pješačka pukovnija popunjavale su svaka po polovicu trećeg eskadrona. Kad su godine 1780. raspuštene krajiške husarske pukovnije, preostala dva eskadrona priključena su pješačkim pukovnijama Karlovačkog generalata, a godine 1786. u potpunosti su raspuštena.

Izvor: Wikipedija

KRAJIŠKE HUSARSKE PUKOVNIJE

Hrvati su oduvijek bili dobri ratnici, bilo kao pješaci ili konjanici. Kao posljedica ratova s Osmanlijama tijekom 15. i 16. stoljeća i u Hrvatskoj se kao i susjednoj Ugarskoj razvilo izvrsno lako konjaništvo – husari. Husari su bili ustrojeni u manje skupine i banderije koji su služili na granici s Osmanlijskim carstvom. Tijekom 17. stoljeća sudjeluju u Tridesetogodišnjem ratu u Europi i ratovima za oslobođenje od Osmanlija. Nakon ustrojavanja stajaće carske vojske i regularnih pukovnija potkraj 17. i početkom 18. stoljeća na red je došla i Vojna krajina. Poznavajući tradiciju i borbenu vrijednost husara u Hrvatskoj Dvorsko ratno vijeće u Beču odlučilo je i u Vojnoj krajini ustrojiti regularne husarske krajiške pukovnije

Reformom Vojne krajine sredinom 18. stoljeća osim pješačkih, ustrojene su i četiri konjaničke husarske pukovnije. Njihov ustroj odgovarao je preustroju i reorganizaciji Vojne krajine u četiri generalata: Varaždinski, Karlovački, Banski i Slavonski. Odlučeno je da se u svakom od četiri navedena generalata unovači i podigne po jedna husarska pukovnija. Njihov ustroj bio je jednak ustroju regularnih husarskih pukovnija carske vojske, ali je broj eskadrona varirao ovisno o veličini i bogatstvu područja na kojem je pukovnija novačena. Naime, u husarima su služili samo članovi imućnih i uglednih krajiških obitelji koje su mogle nabaviti i prehranjivati jahaćeg konja. Stoga je broj husara u odnosu na pješake bio malen, a husarske pukovnije brojale su od 300 do 600, a u iznimnim slučajevima i 800 konjanika.

Tijekom reformi prva konjanička pukovnija ustrojena u Vojnoj krajini bila je Karlovačka husarska pukovnija iz godine 1746. Njezino osnivanje potaknuo je general topništva princ von Hildburghausen a u početku je bila ustrojena od četiri eskadrona. Svaki eskadron imao je dvije satnije, svaka sa 100 konjanika, te je tako čitava pukovnija brojala 800 husara. Pukovnija je novačena na području četiri pješačke krajiške pukovnije Karlovačkog generalata: Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske. Sjedište husarske pukovnije isprva je bilo u Gračacu, a potom je preseljeno u Karlovac. Na početku Sedmogodišnjeg rata godine 1756. pukovnija je izgubila dva eskadrona pa su u rat otišla samo preostala dva ustrojena eskadrona. Na kraju rata 1762. ustroj je povećan na tri eskadrona. Po jedan eskadron novačen je na području Ličke i Otočke pješačke krajiške pukovnije, a Ogulinska i Slunjska krajiška pješačka pukovnija popunjavale su svaka po polovicu trećeg eskadrona. Kad su godine 1780. raspuštene krajiške husarske pukovnije, preostala dva eskadrona priključena su pješačkim pukovnijama Karlovačkog generalata, a godine 1786. u potpunosti su raspuštena.

Izvor: Časopis “Hrvatski vojnik”
Napisao: Vladimir BRNARDIĆ

ZLATNO DOBA HUSARA

Husari, ti odvažni laki konjanici u šarenim odorama ukrašenim brojnim zlatnim i srebrnim gajtanima te obaveznim brkovima oduvijek su imali romantično obilježje. Ali, oni su bili i vrlo učinkoviti vojnici i ratnici koji su svoj vrhunac doživjeli tijekom 18. stoljeća, u tzv. “zlatnom dobu husara”.

Povijest husara počela je potkraj srednjega vijeka u Ugarskoj na čije su se južne granice u svojim osvajačkim i pljačkaškim pohodima počeli zalijetati Turci Osmanlije. U srazu s njihovim brzim lakim konjaništvom teško oklopljeni europski vitezovi nisu imali velike izglede za uspjeh pa su ondašnji zapovjednici ubrzo prihvatili turski način ratovanja i okupili družine sastavljene od lako opremljenih i naoružanih konjanika. Tijekom 16. i 17. stoljeća husari su, boreći se s Turcima, stjecali dragocjena iskustva u stalnim manjim okršajima odnosno u tzv. “malom ratu” te ih tijekom Tridesetogodišnjeg rata prenosili i na europska bojišta. Moderna povijest husara započela je njihovim uključivanjem u regularne stajaće vojske potkraj 17. stoljeća, u Velikom ratu za oslobođenje od Turaka (1683.-1699.) i ratovima s Francuzima (1688.-1697.). Tijekom toga razdoblja odnos prema husarima se znatno promijenio i više ih nisu smatrali neregularnim postrojbama već se počela cijeniti njihova pouzdanost i borbena vrijednost. Husari su sve više prihvaćani u vojsku gdje dobijaju stalni smještaj i hranu. To nije bio samo slučaj u habsburškoj vojsci već i među savezničkim, ali i neprijateljskim vojskama. U Velikom ratu za oslobođenje od Turaka sudjelovalo je na tisuće husara. Osim postrojbi iz pograničnih utvrda i po-strojbi pojedinih županija ustrojene su i redovito plaćene husarske pukovnije. Pod oružjem je bilo više od deset tisuća husara, a njihova iznimna borbenost nagnala je habsburški glavni stožer da u osvit nadolazećeg rata s Francuskom povjeri Adamu Czoboru “novačenje i uvježbavanje dviju husarskih pukovnija, svaka s po tisuću konjanika, kako bi služile u carskoj vojsci.” Czobor je bio vrlo sposoban novački časnik koji je za svoje zasluge tijekom rata protiv Turaka promaknut u čin generala. Dvije pukovnije unovačene su godine 1688., a druga od tih dviju pukovnija postala je prva regularna husarska pukovnija habsburške vojske. Pukovnija je ostala aktivna sve do propasti Habsburškog carstva 1918., dobivši u kasnijim reformama carske vojske redni broj 9. Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Janos Palffy. Poslije je promijenila mnoge zapovjednike od kojih je zasigurno najslavniji bio Franjo Nadasdy, jedan od najpoznatijih konjaničkih generala i hrvatski ban, a njegovo je ime pukovnija kasnije trajno nosila. Tijekom Rata za oslobođenje od Turaka ustrojena je 1696. još jedna regularna husarska pukovnija koja će na rednoj listi pukovnija kasnije dobiti redni broj 8 i pod tim brojem ostati u službi sve do 1918. Kad je početkom 18. stoljeća počeo Rat za španjolsko naslijeđe (1701.-1714.), habsburški car Leopold zapovjedio je novačenje još pet husarskih pukovnija. Ipak, te je planove poremetilo izbijanje bune Ferenca Rakoczija 1703. u Ugarskoj odakle je trebalo unovačiti najviše husara. Godinu dana prije izbijanja bune unovačena je samo jedna pukovnija koja će kasnije pod rednim brojem 3 ući na listu regularnih husarskih pukovnija. Ipak, većina potencijalnih no-vaka za ostale husarske pukovnije radije se priključila Rakocziju nego Habsburgovcima

Izvor: Časopis “Hrvatski vojnik”
Napisao: Vladimir BRNARDIĆ