Sve je počelo 1997. upisom u školu jahanja u Križevcima. Otac, brat i ja zajedno smo krenuli u školu. Bilo je potrebno nekoliko dana da otac odluči što želi raditi kao hobi. Želi svoj vlastiti ranch! A i «krv nije voda». Pokojni pradjed Mika i baba Reza oduvijek su imali konje. Čak i prvi milion dinara «na hrpi» vidjeli smo kao djeca kod jedne prodaje para konja.

Mjesec dana je prošlo i nas trojica smo naučili jahati. U međuvremenu su nam ponudili da kupimo kobilu Fridu. Naše prvo grlo.

 

Braća Gagro, naši prvi treneri, rekli su da ako želimo Fridu da bi bilo dobro da ju imamo gdje smjestiti i da bi bilo dobro da to ne bude balkon. Tata se nasmijao i počeo tražiti smještaj.

Rješenje: stare štale Poljoprivrednog kombinata «Ekonomija» u Čazmi. Moj otac i njegov prijatelj Vilko počeli su sa dotjerivanjem zgrada i okoliša. Trava (najmanje), korov i trnje su na mjestima bili viši i od 2 metra. Nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog rada budući ranch Corado počeo je dobivati obrise uzornog gospodarstva. U međuvremenu Frida je postala ljubimac svih koji su dolazili na ranch. Poslušna, inteligentna, lijepa. Sve što možeš poželjeti. Ona je danu pažnju vraćala mirnim i poslušnim jahanjem.

Počeli su kupovati i druga grla. Jedno od njih je bio i mladi ždrijebac Corado. Krasan mladi konj koji je jako volio ljude. Po dolasku na ranch on bi bio prvi koji bi vas sa zanimanjem i znatiželjom dočekao. Nažalost, jedne večeri, vrata rancha su ostal otvorena i Corado je istrčao na cestu. Udario ga je automobil i on je nažalost uginuo. Njemu u čast i sjećanje ranch danas nosi ime Corado.

Sve ostalo o ranchu i klubu možete pročitati na sljedećem linku.

Marko Kovačić